Entertainment

Pritisak, velika očekivanja i ostali problemi s katoličkim hodanjem


Koliko puta mjesečno izađete s nekim? Mislim na stvarne izlaske, a ne samo na druženje ili razgovaranje s osobom suprotnoga spola. Kod većine mladih odraslih katolika taj je broj obično veoma nizak ili ga uopće nema. Ali zašto je tako?

Pa, zato što su izlasci za katolike zahtjevna stvar. „Hodanje radi braka” je slogan koji su nam ponavljali još na vjeronauku za mlade. Termin „hodanje sa svrhom” još je jedna fraza koju smo naučili na studiju, a kojom se nastojalo spriječiti veze za jednu noć. Oba su nam ta pristupa pomogla veze smatrati nečim ozbiljnim, ali što ako to ima jako loše posljedice što se tiče hodanja?

„Jesi li vidjela da su skupa sjedili na misi? Sigurno će se vjenčati.”

„Izašli su prošlog petka… Pitam se hoće li je zaprositi do zadnje godine faksa.”

„Ako počnemo hodati sada, za devet ćemo mjeseci biti zaručeni.”

Ako ste išli na katoličko sveučilište ili imate skupinu prijatelja katolika, vjerojatno vam je poznat mentalitet „od 0 do 100” koji prati hodanje u katoličkom okruženju. Hodanje nikada nije samo hodanje – to je razmišljanje: „Jesam li našla/našao budućega muža/ženu?!” svaki put kada netko pokaže zanimanje za vas.

Skloni smo previše razmišljati o hodanju i previše ga analizirati. Ta ozbiljnost donosi sa sobom određeni pritisak i zapravo mnoge od nas odvraća od zanimanja za nekoga ili od dopuštanja nekome da se zanima za nas. Postoji uvijek prisutno, podsvjesno uvjerenje da taj jedan izlazak na neki način poručuje da se prejako zanimamo ili se čak želimo obvezati. Zašto? Zato što „hodamo radi braka”.

Hodati na katolički način u svijetu veza za jednu noć

Pa zar je onda pogrešno hodati radi braka? Bismo li se trebali samo družiti s potencijalnim romantičnim kandidatima i nikada to ne smatrati hodanjem? Ne, i opet ne. Negdje između 1950. i 2020. naša je definicija „ležernoga hodanja” postala jako iskrivljenom.

Kultura veza za jednu noć dovela je tu „ležernost” na jednu sasvim drugu razinu, što je prouzročilo to da se ljudska bića smatra predmetima, izrabljuje ih se i odbacuje nakon neobveznih odnosa. Kako bi se suprotstavili tome napadu na brak i ljubav, katolici su postali oprezni i jasni u vezi sa svojim namjerama o traženju zdravih i ozbiljnih veza. Rezultat toga je da su izlasci postali ozbiljna stvar – mi se ne glupiramo i ne tražimo „samo dobar provod”.

No prije kulture veza za jednu noć, mladi odrasli ljudi zapravo jesu hodali veoma ležerno. Smatralo se posve normalnim svakoga vikenda izlaziti s drugim ljudima. Danas bismo nečim takvim bili zaprepašteni: „Stvarno, svakoga vikenda drugi dečko?” Ali izlasci su jednostavno bili samo to – izlasci.

Nekada i sada – što se promijenilo?

U članku “Hodanje kod tinejdžera u 1950-ima” objašnjava se kako su milijuni tinejdžera u 1950-ima tjedno izlazili jednom ili više puta, i da je proces prije nego što bi stvari postale ozbiljne bio dugačak: „Proces hodanja započinjao bi izlascima s drugim parom, a nakon takvih izlazaka, obično biste prešli na izlazak samo sa svojim dečkom/djevojkom. A ako bi se veza nastavila, onda biste prešli na uobičajenu sljedeću razinu – „ozbiljnu vezu”.

Muškarci su morali nazivati žene, pitati ih za izlazak, i odvesti ih na večeru, u kino ili na ples. Izlasci su bili istovremeno formalni i ležerni. Ljudi se nisu nedefinirano „družili” prije nego što bi odlučili izlaziti samo s jednom osobom, ali također nisu osjećali pritisak braka odmah na prvom izlasku.

Postojao je napredak od ležernoga do ozbiljnoga kako bi par s vremenom promišljao o svojoj vezi. To zvuči posve normalno i zdravo, zar ne? Pa zašto onda mi katolici to još ne činimo? Zašto je hodanje postalo jedno dramatično, emocionalno iscrpljujuće iskustvo kojega se užasavamo, ili ga čak izbjegavamo?

1. Manjak emocionalnih granica: Funkcioniranje prema mentalitetu „od 0 do 100” krivac je za mnoge neuspjele veze (ili za nikakve veze). Kada si prerano dopustimo zamišljati budućnost s nekime koga smo tek upoznali, to je znak manjka emocionalnih granica u nama. To iscrpljuje i škodi našem mentalnom zdravlju, jer svaki muško-ženski susret postane velika stvar.

Manjak emocionalnih granica obično uzrokuje to da projiciramo svoje nade i pretpostavke na nekoga koga jedva poznajemo. To dovodi do nepoštenih očekivanja od druge osobe i od same veze, prije nego što ona uopće može početi. Umjesto da im pristupimo prvenstveno kao osobi, pristupamo im kao mogućem supružniku. Umjesto da drugu osobu gledamo kao nekoga koga je Bog stvorio jer je to htio, mi ih gledamo kao ono što bi oni mogli biti za nas.

2. Pritisak da se odmah vjenčate: Katolička kultura potiče i podupire brakove u mladenačkoj dobi. Svi mi imamo prijatelje koji su se vjenčali odmah poslije studija. Oni čekaju peto dijete, a mi jednostavno pokušavamo upoznati nekoga. Ako ste u kasnim dvadesetima, a niste u braku, ljudi počnu pitati: „Razmišljaš o odlasku u samostan, ili…?” Cijele naše dvadesete godine mogu nam se činiti kao pješčani sat u kojem istječe vrijeme za naš poziv.

Kada hodanju počnemo pristupati s mentalitetom “ovo mi je posljednja prilika”, sabotiramo vlastita nastojanja, jer u mentalnom smislu nemamo ispravan stav. Ulažemo u veze s pogrešnim ljudima, iz pogrešnih razloga, što dovodi do gadnih prekida i nepotrebne boli za obje strane. Taj pristup hodanju iscrpljuje – ponekad nam trebaju mjeseci da bismo se oporavili prije nego što budemo ponovno spremni za hodanje.

Odgovor: hodajte onako kako su to činili vaši baka i djed.

Naši bake i djedovi bili su ispravno shvatili hodanje. „Formalno” i „ležerno” hodanje možda se čine posve suprotnim stvarima, ali što se tiče prvoga, drugoga i trećega izlaska – to se dvoje posve dobro slaže. Izlasci trebaju biti formalni u smislu da je to sasvim jasno izlazak, a ne druženje, ali ležerni u smislu da ne pristajete ni na što više od izlaska.

Kao katolici, možete izlaziti misleći na brak, a da ne mislite da je svaka osoba s kojom izlazite vaš budući muž ili žena. To će vam omogućiti da idete na više izlazaka bez pritiska, što će vam pomoći da budete aktivniji u svojemu romantičnom životu, i približiti vas pronalasku osobe s kojom ćete stvarno poželjeti biti u braku.

Taj pristup oslobađa nas od pritiska i tjeskobe, i sprječava nas da idemo od 0 do stotinu svaki put kada izađemo s nekime novime. To nam pomaže i odrediti slažemo li se stvarno s osobom s kojom izlazimo, i želimo li ponovno s njom izaći.

Zato, ako vas netko upita za izlazak, ili ako vi želite nekoga pitati za izlazak, ne razmišljajte previše. Jednostavno izađite. Izlazak je samo izlazak – sve dok više nije.

Lillian Fallon

Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preuzet s dopuštenjem sa stranice Catholic Match, internetske platforme za spajanje katoličkih samaca. Svjedočanstva vjenčanih parova možete pratiti na blogu ili Instagram profilu Catholic Matcha.





Source link

Leave a Reply

Your email address will not be published.