Entertainment

Poruke koje krije Tintorettova slika ‘Uzašašće Kristovo’


Velika umjetnička djela sakralne tematike očituju istinu i samu osobu Isusa Krista različitim načinima na koje ona upijaju, u sebe uključuju i ponovno prezentiraju elemente Svetoga pisma. Ona se u umjetniku formiraju ustrajnim procesom lectio divine (meditativnoga čitanja Svetoga pisma), molitve i unesenosti u liturgiju (svetu Euharistiju i Božanski časoslov). Sakralni umjetnik preko konkretnih pojedinosti svojega djela s nama dijeli plodove razmatranja.

Jedan od najvećih propovjednika s kistom jest Tintoretto (1519. – 1594.) Vrijedi istražiti njegovu sliku „Uzašašće Kristovo” (u bratovštini Scuola Grande di San Rocco, u Veneciji), koja nas uz simfoniju biblijskih aluzija povlači u visine, kako bismo razmatrali puninu vazmenoga otajstva.

Često ignorirana istina o umjetnosti jest da se dobra slika, poput liturgije i poput cjeline kršćanske duhovnosti, doživljava tjelesno. Ne samo da je promatramo izvana, nego se – ako je ispravno cijenimo – krećemo kroz nju. Većina slika osmišljena je tako da se u njih „ulazi” od donjega ruba, blizu jednoga od kutova. U ovome slučaju, u prizor nas uvodi jedan od apostola u prvome planu, koji drži veliku otvorenu knjigu – očito je pomno čitao Sveto pismo.

Zakrenutost njegova tijela, njegova okrenuta glava, i niz izmjeničnih zasjenjenih i osvijetljenih površina i volumena (od knjige, do koljena, do druge noge, do rijeke) – sve to usmjerava naš pogled u krajolik pustinje, gdje su apostoli lutali, a gdje su se sada okupili. Zajedno s apostolom u prvome planu, mi trebamo ovaj prizor promatrati iz perspektive onoga tko čita Knjigu svih knjiga.

Novozavjetni pisci – i sam Krist – svaki događaj stavljaju u okvire povijesti spasenja, koja je počela u hebrejskome Svetom pismu, bez kojega ne možemo shvatiti Kristova djela. Ključni događaj u Starome zavjetu jest Izlazak, odlazak židovskoga naroda iz ropstva u Egiptu i njihovo putovanje u Obećanu zemlju.

Apostoli na Tintorettovu platnu podsjećaju nas na dvanaest izraelskih plemena, koja su lutala u pustinji. Došli su do obale rijeke. Iznad njih uzlazi Krist, koji istovremeno prelazi rijeku, krećući se zdesna nalijevo.

Ovaj prikaz, s Kristom koji se okreće dok uzlazi, sadrži u sebi snažne odjeke opisa transitusa (preminuća, op. prev.) proroka Ilije, iz Druge knjige o kraljevima. Ilija je prešao preko Jordana dijeleći vodu na dva dijela, baš kao što je Mojsije učinio kada je izvodio Izraelce iz Egipta, i kao što je Jošua učinio kada ih je vodio u Obećanu zemlju. Ilija je tada bio uznesen u vrtlogu. A sada Isus, Gospodin, ispunjava što je On sam unaprijed pokazao preko Mojsija, i preko svojega imenjaka Jošue, izbavljajući svoj narod iz ropstva i vodeći ih u raj.

Kao kontrast gotovo golomu krajoliku naniže, dok Krist uzlazi, okružen je eksplozijom zelenila Obećane zemlje, palminim i lovorovim granama što ih nose anđeli, a koje su simboli Njegove pobjedničke muke. Sveti Luka patnju i smrt Isusovu naziva „izlaskom” (vidi Lk 9,31; op. prev.), a Tintorettova slika obilato svjedoči o značenju što nam ga ova specifična i nadahnuta riječ otvara.

Kristovo uzašašće upotpunjuje njegov vlastiti izlazak. No još se nešto jasno implicira: onamo kamo on uzlazi mi trebamo slijediti. On je „prvina plodova”, a u njemu uzlazi i naša priroda, uključujući i tijelo. Krist koji uzlazi, kojega ovdje vidimo, posve je tjelesan.

Iznenađuje to što Tintorettov Krist kleči dok prelazi Jordan. Ova neobična značajka donosi nam još jednu pouku. Cijeli Kristov izlazak ostvaren je poslušnošću Ocu – i zato su nas njegova muka i smrt spasili. On je uvijek, i u svim stvarima, bio posve poslušan Ocu. Čak i u svojemu veličanstvenome Uzašašću On ostaje u položaju poslušnosti. I mi moramo slijediti Krista, i nastojati biti posve poslušni Kristu, čak i po cijenu svojega života. Svi mi moramo tamo prijeći, prije ili kasnije.

Nadalje, mi kršćani već smo došli na tu obalu rijeke, i umrli smo i uskrsnuli s Kristom u krštenju. Budući da smo mi u Njemu, a On je tamo, već smo na drugoj strani, s Kristom u Njegovu kraljevstvu.

A ipak i dalje putujemo u pustinju. Apostoli na slici nam pokazuju što možemo učiniti kako bismo putem primili snagu: sklopiti ruke ili ih prekrižiti preko prsa u molitvi, pasti na koljena pred pregradom prije prezbiterija (a jedna rustična verzija toga vidi se čak i ovdje u pustinji), sudjelovati u Sakramentu u kojemu Krist tjelesno ostaje s nama, iako je Njegovo tijelo također u raju. I možemo ustrajno razmatrati Sveto pismo, jer u njemu pronalazimo Krista, i On nam govori.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.





Source link

Leave a Reply

Your email address will not be published.