Entertainment

Kad znanost poludi ili o potrazi za kostima anđela Gabrijela


U naše doba smo optuženi da napadamo znanost samo zato što želimo da bude znanstvena. Zasigurno nije znak neprimjerenog nepoštovanja prema našem doktoru ako mu kažemo da je on naš doktor, a ne naš svećenik, ili naša žena, ili mi sami. Nije posao doktora reći nam da moramo ići na kupalište. Njegov je posao reći nam da će određeni rezultati za naše zdravlje uslijediti ako odemo na kupalište. Nakon toga, na nama je da odlučimo. Prirodna znanost je poput jednostavnog zbrajanja: ili je nepogrešiva ili je pogrešna. Miješati znanost s filozofijom znači samo proizvesti filozofiju koja je izgubila sve svoje ideale, i znanost koja je izgubila svu svoju praktičnu vrijednost. Želim da mi moj osobni liječnik kaže hoće li me određena hrana ubiti. Moj će mi osobni filozof reći bi li bilo dobro da sam mrtav. Ispričavam se zbog navođenja svih ovih truizama. Ali istina je da sam upravo pročitao debeli pamflet na kojem su radili vrlo inteligentni ljudi koji čini se nikada u svome životu nisu čuli za ove truizme.

Oni koji mrze bezazlenog pisca ove kolumne u svom konačnom izljevu gnjeva obično završe nazivajući ga “briljantnim”, što je u novinarstvu odavno postao puki izraz prezira. Ali bojim se da mi čak i ovom oholom frazom udjeljuju preveliku čast. Sve sam više uvjeren da ne patim od upadljive drskosti, nego od jednostavnosti koja graniči s imbecilnošću. Sve sam više uvjeren da mora biti da sam vrlo glupav, a da su svi drugi u suvremenom svijetu vrlo pametni. Upravo sam čitao ovu važnu kompilaciju koju sam maločas spomenuo, koju mi je poslala grupa ljudi za koju imam veliko poštovanje, nazvanu “Nova Teologija i Primijenjena Religija”. Pročitao sam cijelu stvar od početka do kraja, a da nisam shvatio o čemu ti ljudi uopće govore. Ili govore o nekoj mračnoj i zvjerskoj religiji u kojoj su odgajani, o kojoj do sada nisam ništa čuo, ili, s druge strane, govore o nekoj blještavoj i zasljepljujućoj viziji Boga koju su oni pronašli, a ja nisam, i koja svojom raskošnošću zbunjuje njihovu logiku i brka njihov govor. Najbolji primjer koji mogu citirati iz knjige je u vezi s ovim stvarima prirodne znanosti o kojoj sam govorio. Sljedeće riječi je napisao čovjek čiju pamet cijenim, ali ne mogu ih uhvatiti ni za glavu ni za rep:

“Kada je suvremena znanost objavila da u kozmičkim procesima ne možemo utvrditi ništa što bi ukazivalo na povijesnu utemeljenost čovjekova pada, nego naprotiv ustvrdila priču o neprestanom razvoju na ljestvici bića, bilo je sasvim očito da je pavlovska shema – ovdje mislim na pavlovsku argumentaciju sheme spasenja – izgubila svoje temelje. Jer nije li temelj izopačenosti ljudske rase u nasljeđu od njihovih prvih roditelja?… Ali sada vidimo da nije bilo prvog pada, nije bilo potpune izopačenosti, ili neposredne opasnosti beskrajne propasti, a kad je temelj nestao, pala je i čitava struktura.“

Napisano je sa svom ozbiljnošću i izvrsnim engleskim jezikom, stoga mora nešto značiti. Ali što bi to uopće moglo značiti? Kako bi prirodna znanost mogla dokazati da čovjek nije izopačen. Ne režete čovjeka kako biste pronašli njegove grijehe. Ne kuhate ga sve dok iz njega ne izađu neizbježne zelene pare izopačenosti. Kako bi prirodna znanost mogla pronaći bilo kakve znakove moralnog pada? Koje je tragove pisac ovoga očekivao pronaći? Je li očekivao da će pronaći fosile Eve s fosilom jabuke unutar nje? Je li pretpostavio da će ostati očuvan cjelovit Adamov kostur s lagano izblijedjelim listom smokve na njemu? Cijeli paragraf koji sam citirao jednostavno je niz nedosljednih rečenica, svih potpuno netočnih u samima sebi, i nepovezanih jednih s drugima. Znanost nikada nije rekla da nije moglo biti čovjekova pada. Moglo je biti i deset padova, jedan povrh drugog, i još uvijek bi to bilo sasvim u skladu sa svime što znamo o prirodnoj znanosti. Čovječanstvo je moglo postajati moralno lošije milijunima stoljeća, a da ta činjenica ni na koji način nije u neskladu s principima evolucije. Znanstvenici (oni koji nisu buncajući luđaci) nikada nisu rekli da je postojao “neprestani rast na ljestvici bića” jer neprestan rast bi značio rast bez ikakvih posrtaja ili neuspjeha, a fizička evolucija je prepuna posrtaja i neuspjeha. Zasigurno je došlo do određenih prirodnih padova, a moglo je biti bilo koliko moralnih padova. Tako da sam, kao što rekoh, iskreno zbunjen u pogledu značenja redaka kao što su ovi, u kojima osoba piše da, zato što geolozi ne mogu otkriti nikakve dokaze čovjekova pada, iz toga slijedi da je bilo koja doktrina o čovjekovoj izopačenosti netočna. Zato što znanost nije pronašla nešto što očito nije niti mogla pronaći, stoga nešto što je potpuno drugačije naravi mora biti neistinito. Možemo sažeti ovaj piščev argument kratko ali precizno na ovaj način: “Nismo iskopali kosti arkanđela Gabrijela, koji ih naravno nije ni imao, iz toga zaključujemo da dječaci, prepušteni samima sebi, nikada neće biti sebični.” Za mene je sve ovo divlje i zbunjujuće, kao kada bi čovjek rekao: “Vodoinstalater nije pronašao nikakav kvar na našem klaviru, stoga pretpostavljam da me moja žena voli.”

Ovdje neću ulaziti u pravu doktrinu istočnog grijeha, niti u njegovu krivu verziju koju pisac Nove Teologije naziva doktrinom izopačenosti. Ali, štogod najgora doktrina o izopačenosti bila, bila je proizvod duhovne osude. Nije imala nikakve veze s prirodnim porijeklom. Ljudi su smatrali da je čovječanstvo poročno, jer su se sami osjećali poročni. Ako se čovjek osjeća poročan, ne mogu vidjeti zašto bi se trebao osjećati dobro ako mu netko kaže da je njegov predak jednom imao rep. Koliko mi znamo, čovjekova je izvorna čistoća i nevinost mogla otpasti s njegovim repom. Jedina stvar koju svi znamo o izvornoj čistoći i nevinosti jest da ju mi nemamo. Ništa ne može, u najstrožem značenju riječi, biti komičnije nego postaviti maglovitu stvar poput nagađanja antropologa o primitivnim ljudima, protiv tako čvrste stvari kao što je čovjekov osjećaj o grijehu. Po svojoj prirodi, dokaz o Edenu je nešto što ne možemo pronaći. Po svojoj prirodi, dokaz o grijehu je nešto što nitko ne može a da ne pronađe.

S nekim se rečenicama ne slažem, a neke druge ne razumijem. Ako čovjek kaže: “Mislim da bi ljudskoj rasi bilo bolje kada bi u potpunosti apstinirala od fermentirane tekućine”, sasvim shvaćam što želi reći, i kako bi se njegov stav mogao braniti. Ako čovjek kaže: “Želim zabraniti pivo zato što samo umjeren čovjek”, njegova primjedba ne prenosi nikakvo značenje u moj um. To je kao da kažete: “Želim ukinuti sve ceste zato što sam umjeren šetač.” Ako čovjek kaže: “Nisam trinitarijanac”, razumijem ga. Ali ako kaže (kao što mi je jedna dama jednom rekla): “Vjerujem u Duha Svetoga u duhovnom smislu”, odlazim zbunjen. U kojem drugom smislu bi netko uopće moga vjerovati u Duha Svetoga? Žao mi je što moram reći da je ovaj pamflet progresivnih religijskih stajališta prepun zbunjujućih primjedbi ove vrste. Što ljudi žele reći kada kažu da je znanost poremetila njihov pogled na grijeh? Kakav su pogled na grijeh imali prije negoli ga je znanost poremetila? Jesu li mislili da je to nešto za jesti? Kada ljudi kažu da je znanost uzdrmala njihovu vjeru u besmrtnost, što žele reći? Jesu li mislili da je besmrtnost plin?

Naravno, prava je istina da znanost nije uvela nijedan novi princip po ovome pitanju. Čovjek može biti kršćanin do kraja svijeta, zbog istog jednostavnog razloga zbog kojeg čovjek može biti ateist od njegova početka. Materijalnost stvari je na površini stvari, ne treba nam nikakva znanost da bismo to doznali. To je materijalizam, ako vam se sviđa. To je ateizam, ako vam se sviđa. Ako je čovječanstvo vjerovalo unatoč tomu, može vjerovati unatoč bilo čemu. Ali zašto bi čovjek bio beznadniji samo zato što znamo imena svih crva koji ga jedu, ili imena svih dijelova tijela koja ti crvi jedu. To je misaonom umu teško shvatiti. Moj glavni prigovor ovim kvaziznanstvenim revolucionarima je da uopće nisu revolucionarni. Oni su grupa plitkih ljudi. Oni ne potresaju religiju, čini se da religija trese njih. Jedini način na koji mogu odgovoriti na veliki paradoks je ponavljanjem truizma.

G. K. Chesterton

Preuzeto s bloga croatianchestertonians.blogspot.com


Gilbert Keith Chesterton rođen je u Cempden Hillu (Kensington, London) 29. svibnja 1874., a umro je u Beaconsfieldu 14. lipnja 1936. Školovao se najprije u poznatoj Školi sv. Pavla, a zatim na učilištu Slade School of Art, koje je pripadalo Londonskom sveučilišnom koledžu, u namjeri da postane ilustrator. No nakon što mu je g. 1900. ponuđeno pisanje za novine, on se toga dohvatio, postavši s vremenom izuzetno plodan pisac.

Za života mu je objavljeno 69 knjiga, 200 kratkih priča, 4000 eseja i nekoliko drama, a posmrtno najmanje 11 knjiga, ne računajući različite izbore i nebrojene prijevode njegovih djela. Najpoznatija djela: Nevinost oca Browna, Pravovjerje, Vječni čovjek, Čovjek koji je bio četvrtak, Sveti Toma Akvinski, Sveti Franjo Asiški, Balada o bijelom konju i dr.





Source link

Leave a Reply

Your email address will not be published.