Entertainment

Betlehemski mozaik poniznosti – Bitno.net


Sekularni svijet žurno se rješava jaslica koje je bio tako žurio postaviti odmah poslije Dana zahvalnosti. Bogu hvala, u našim crkvama i našim domovima još su u punome sjaju. Jaslice su više od dekoracije. One su nam pomoć pri molitvi. Poput svih Gospodinovih svetkovina, Božić nas stavlja tamo i tada, u Betlehem, pri Rođenju Gospodnjemu. Jaslice stavljaju taj prizor pred naše oči, i pozivaju nas da učimo i nasljedujemo kreposti osoba koje su sudjelovale u prvome Božiću.

Najuočljivija krepost u jaslicama jest poniznost. Čitav prizor je temeljita lekcija o zaboravljanju samoga sebe. Svaka osoba tu ne misli o samoj sebi, nego o Djetetu u jaslicama. Dijete Krist također promatra nas, privlačeći naš pogled Sebi, zajedno sa svim drugim pogledima. Osobe oko kolijevke svojim jednostavnim klanjanjem otkrivaju različite elemente poniznosti. Zajedno one sačinjavaju mozaik te kreposti.

Prva skupina osoba sastoji se od onih nižih od čovjeka i onih viših od njega – životinja i anđela. Životinje – vol i magarac – otkrivaju temeljni oblik poniznosti – poniznost stvorenja. Nadahnuće svetoga Franje Asiškoga da ih uključi u prizor potječe iz prvoga poglavlja knjige Izaije proroka:

„Vol poznaje svog vlasnika,
a magarac jasle gospodareve –
Izrael ne poznaje,
narod moj ne razumije.”
(Iz 1,3)

Prorok suprotstavlja životinje čovjeku. Čak i životinje imaju toliko poniznosti da priznaju tko je njihov gospodar. Zašto čovjek ne može priznati Gospodina?

Životinje u špilji podsjećaju nas na to da smo i mi stvorenja. Grijeh na našemu početku bilo je odbijanje te stvorenosti, odbijanje da prihvatimo sebe onime čime nas je Bog stvorio. Željeli smo nešto osim onoga što nam je On dao, biti nešto osim onoga čime nas je On stvorio. Pobunili smo se protiv svojega statusa stvorenja. Htjeli smo biti bogovima.

I dalje to želimo. Taj grijeh vidimo veoma jasno u transrodnoj ideologiji, odbijanju granica muškoga i ženskoga kao stvorenja. No svaki je grijeh uzvisivanje stvorenja nad Stvoritelja, pa tako i pobuna protiv granica naše prirode. Vol i magarac imaju toliko poniznosti da znaju koji je njihov status među stvorenjima, znaju da su stvorenja – a ne Stvoritelj. Barem su u tome mudriji od nas.

Anđeli otkrivaju nešto drugačije – poniznost u povlačenju u pozadinu. Ako nas poniznost životinja podsjeća na to da smo stvorenja, poniznost anđela podsjeća nas na naše „promaknuće” pri Utjelovljenju. Bog je postao čovjekom – nije postao anđelom. U poretku prirode anđeli su nam nadmoćni – inteligentniji su i snažniji. No u poretku milosti čovjek je uzdignut iznad njih. Postajući čovjekom, Bog je našoj ljudskoj prirodi dao dostojanstvo koje nadmašuje dostojanstvo anđela. Anđeli se sada klanjaju čovjeku Isusu Kristu.

Bog se ispraznio od sebe, i time je pozvao anđele da pokažu sličnu poniznost. Zatražio je od njih da se raduju tome što smo umjesto njih izabrani mi, koji smo toliko niži od njih. Pali anđeli zamjeraju Božju poniznost upravo zato što je ona i od njih zahtijevala poniznost. Dobri anđeli, poput onih koji su se ukazali pastirima, raduju se Božjoj poniznosti. Oni su zapravo dionici Njegove poniznosti time što se raduju našemu „promaknuću” naviše od njih.

Druga se skupina u Betlehemu sastoji od pastira i mudraca. Te dvije skupine – siromašni, neobrazovani, priprosti pastiri, te bogati, učeni i profinjeni mudraci – ne bi se povezivali jedni s drugima da nije bilo djeteta Krista. I jedni i drugi ponizno su pristupili kolijevci, ali na različite načine.

Pastiri nam pokazuju poniznost ljudi praznih ruku. Mi oholost obično povezujemo s taštinom i hvalisanjem o tome što netko ima, no oholost je jednostavno neuredna usredotočenost na same sebe. To također može poprimiti oblik pretjerane zabrinutosti oko onoga što nam nedostaje i pretjeranu pozornost na to. Tako oholost može kod čovjeka prouzrokovati očaj zbog njegove nedoraslosti. Njome se čovjek usredotočuje na neku nedostatnost, i zato ne može vidjeti Gospodinovu velikodušnost.

Pastiri su u miru sa svojim siromaštvom. Oni nam pokazuju poniznost siromašnih duhom, onih koji nemaju što donijeti. Ti ljudi, koji žive na rubovima društva, u poljima, sa svojim ovcama, nemaju bogatstva, nemaju postignuća, niti ikakva znanja koje bi mogli ponuditi drugima, no njihova bijeda ih ne uznemirava. Oni pokazuju da su pomireni s time da nemaju ništa što bi mogli dati Gospodinu, osim svoje pozornosti, nježnosti i klanjanja. Oni su u miru s time što dolaze pred Njega praznih ruku.

Naravno, svi mi dolazimo k Njemu praznih ruku. Nemamo ništa što je zapravo naše, što bismo Mu mogli ponuditi, nikakva postignuća ili ostvarenja koja bismo mogli smatrati vlastitima. „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4,7) Umjesto da se usredotočimo sami na sebe i očajavamo zbog svoje ništavnosti, radije naučimo od pastira onu poniznu radost – ne imati ništa osim samih sebe da Mu donesemo.

S druge strane, mudraci nam pokazuju poniznost uspješnih. Ako nam pastiri pokazuju poniznost koja nas sprječava da očajavamo, mudraci nam pokazuju poniznost koja nas sprječava da se hvališemo.

Mudraci su učeni, a prema tome, bogati i moćni. Njihova učenost dovodi ih do kolijevke, i ona je u tome smislu dobra. No kako bi ona ostvarila svoju svrhu, mora se podložiti Gospodinu i na taj se način žrtvovati. Zato se mudraci moraju poniziti – ostaviti postrani svoje bogatstvo, moć i povlastice – kako bi se poklonili Djetetu. Oni su već tada usvojili lekciju koju će morati naučiti farizeji – da se Gospodina Izraelova ne stječe, već prima. Čak i naši najveći talenti i napori samo su Njegovi darovi, koji nas trebaju oraspoložiti da ga primimo. Kako bi naši talenti, darovi i postignuća ostali na svojemu ispravnome mjestu, i kako ne bi postali razlogom za taštinu, oni se moraju podložiti božanskome autoritetu djeteta Krista.

Posljednji ponizni „dvojac” su – naravno – Josip i Marija. Prvo Josip pokazuje ponizni autoritet. On je glava Svete obitelji, ali najmanji je u Svetoj obitelji. Kao takav, on svoj autoritet, koji mu s pravom pripada, pokazuje i vjerno i ponizno, uvijek sa sviješću o svojoj dužnosti i svojoj nedostojnosti. On je pralik Kristova vodstva u služenju, Krista koji je došao ne da se služi Njemu, nego da On služi. Svojom poniznošću on prihvaća autoritet koji mu je povjeren, ali se suzdržava od toga da se njime služi autoritarno.

Marija nam pokazuje autoritativnu poniznost. Ne autoritativnu u smislu da ima neki naslov ili položaj, ili bilo što takvo. Ona je u očima svijeta smatrana veoma malenom, no bila je autoritativna u smislu da je njezina poniznost odredila standard za sve kršćane. Bila je autoritativna jer se svojom poniznošću savršeno prilagodila naumu Stvoritelja.

Sam Gospodin pokazuje tu poniznost pri svojemu Rođenju, i tada ga proglašava svojim riječima. Marija je čak i prije toga pokazala tu temeljnu krepost. U njoj nema usredotočenosti na samu sebe ili razmišljanja o samoj sebi kako bi se natjecala s Isusom. Njezina poniznost omogućava Božjoj milosti da savršeno djeluje u njoj, kako bi je ispunila milošću, kako bi je učinila primjernom – autoritativnom – kršćankom.

Naravno, svi ti oblici poniznosti – životinja i anđela, pastira i mudraca, Josipa i Marije – samo su odrazi poniznosti našega Gospodina. On je sam sebe ponizio kako bi imao udjela u našoj stvorenoj ljudskoj prirodi, i tako ju je uzdignuo iznad anđela. On je Dobri pastir, rođen u siromaštvu, dolazi k nama praznih ruku. Imajući svu vlast, On nam se obraća ne prijetnjom sile, nego ispražnjivanjem sebe od sebe samoga, jednostavnim pogledom djeteta.

Izvor: The Catholic Thing | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.





Source link

Leave a Reply

Your email address will not be published.